Životinjska istina

http://www.index.hr/xmag/clanak/prekrasne-fotografije-nilski-konj-spasio-malenu-zebru-iz-rijeke/529548.aspx

Ovaj gore članak me podsjetio na istinu. A istina je teška. Ova slatka zebrica je imala sreće što se u blizini našao nilski konj, moga je biti i lacosta (bilo bi: nemoj Lacosta, majke ti).
LJudi često idealiziraju istinu, životinje ne.
Ovo me podsjetilo na jednu priču gdje se moj imenjak ponašao ko ljud.
Pročitah priču od ajesofije, ima nekih frekvencija...
Da ne duljim:
Bio jednom jedan konj, bio je jako mlad, neiskvaren, nježan, nije znao da je rasan. Skakao je na razne kobile, sve su bile prave životinje, znale su istinu.
Onda je konj ostao sam, nije bio tužan ali mu je stalno nešto falilo....
Jednog sunčanog dana u njegov život je ušla zebra, potiho i neprimjetno. Možda zato jer je bila zebra nije ju odmah primjetio na način koji se životinje primjećuju. Međutim ,zavolio je njene šare, njezin pogled, njezine misli, to što je ona u njemu vidjela rasnog konja a ne tamo neku zebru.
Jedno prijateljstvo je preraslo u pravu ljubav. Svi znamo da su konj i zebra iz iste porodice životinja makar ne izgledaju isto. Konj je svoju zebru bezuvjetno volio, nije niti pomišljao(dobro, možda malo) da skače na druge kobile (i zebre) koje su mu se nudile. A nije ko drugi konji skakao na zebru kad ona to nije željela. Znao je konj i griješiti prema svojoj zebri, uvijek mu je poslije bilo žao.....A zebra kao zebra, znala se i naljutiti, pogotovo za vrijeme onih "zebrinih dana". Konju to nikad nije smetalo, kao što rekoh bezuvjetno je volio svoju zebru.
Međutim zebre zbog svojih crno-bijelih pruga znaju svakih par godina pokušati biti obične kobile. A kobile vole kad im drugi konji pričaju priče...
I tako vam naša draga zebrica našla drugog konja koji nikad nije idealizirao istinu. Skakao je na našu zebricu i pričao joj priče. Zebra je i dalje živjela sa "svojim" konjem koji u svojoj ljubavi nije ništa primječivao pa čak i kad bi ga zebra pozvala na ispašu sa svojim novim konjem. Možete si misliti kako je taj novi konj s podsmjehom gledao "zebrinog" konja.
Vrijeme je prolazilo a zebra je polako shvaćala da je novi konj koristi samo za "skakanje" te da je ona zebra a ne kobila. ta njezina glupost joj je jako teško pala. Pokušala je skočiti s litice ali je dno bilo, na sreću, blizu. to je sve promatrao njezin konj, bilo mu je vrlo teško....zapravo nije znao zašto zebra to radi a sve je s njom proživljavao.
Zebra se silno htjela maknuti od svih konja pa i ovog glavnog iz naše priče. I tako ode zebra u svojoj tuzi i napusti svojeg konja.
Konj je jaaaako dugo patio te jednog dana slučajno upoznao dobru kobilu koja ga je znala saslušati a isto je voljela idealizirati istinu. I tako je naš konj polako prestajao biti tužan. Kobila ga je timarila, grickala iza uha a konj je skakao na nju kad god mu se, jelte ... Bila je jedna od najboljih ako ne i najbolja kobila koju je konj ikad upoznao. ALI!!!
Kroz razne konjske snove i misli mu se pojavljivala njegova bivša zebra dok je jedan dan nije slučajno sreo na ispaši kod starog mlina. Zebra je bila opet ona stara plaha, nježna i puna ljubavi, onakve ljubavi koju vam niti jedna kobila ne može dati. Konj se propeo na zadnje noge od sreće, vratila mu se njegova jedina i najveća ljubav. Tada je konj mislio kako takvu ljubav ne može više nikad ništa rastaviti.

Eto i nastavka:
Nakon par godina zajedničke ispaše, nakon puuuno popijenih litara vode iz istog pojila na našu dragu zebricu su opet počele utjecati njezine pruge. Nije više svog konja gledala svojim plahim očicama, nije vidjela njegovo srce, željela je da njezin rasan, visok, crni konj dobije pruge. Tada konj teška srca odluči da njegova ljubljena zebra mora kod veterinara.
Konju je opet bilo jako teško u životu, nije volio veterinare ali se nadao da će čovjek uspjeti pomoći. Njemu je jednom pomogao. Čovjek mu je šapnuo u uho (ne baš nježno) da su zebre takve, rekao mu je što ga čeka
Iako već star, konj je još uvijek idealizirao ljubav, valjda je on neki poseban konj, odlučio je ostati uz svoju zebricu jer zna da sve što zebra traži u drugim konjima može uvijek u njemu naći.
Eto, priča još nema završetak makar se nadzire.

A istina je teška, ljubav je teška...ljubav je istina!

evo da se jedna kobila kornjača nadoveže na ovu tvoju gorku istinu....i kaže da je i kobila bila uvjerena u ljepotu svoga konja i nije ga željela gledati crno bijelo pa je onda jednog tužnog dana vidjela da on nju zapravo gleda u svim duginim bojama...niti bijelo niti crno...nije bio sivonja...no da nije istina uvijek crna govori njena sumnja od prvih dana njihovih druženja....bila je duboko u sebi svjesna da svoje srce nemože pokloniti tom konju no nije nikako mogla shvatiti zašto....duboko duboko zaključano ... ali zaista nije ga nitko znao otključati....sve je probala i osjećajima riječima ludošću i na kraju bolešću no nikako nije uspjela to nešto otključati baš svome konju...nekaj ih je stalno privlačilo da budu zajedno i da ustraju....ništa nije moglo stati između njih ... zašto? ma bez obzira i na njegove nedostatke i na njene oni su se privlačila ko magneti....bili su zapravo jedna velika suprotnost i trebali su naučiti jedan od drugoga nekaj....ona je bila zločesta on je bio dobar...pa opet kad si razmisle on je bio sebičan ona je bila nesebična...on je bio razuman ona je bila nerazumna...on je bio škrtica ona rastrošna...on je bio samostan ona svjetionik...ona je bila glupa on još gluplji...ona je bila bezdušna on velikodušan...on je bio sretan ona nesretna...ona je bila kurva on je bio isus...on je bio šejtan ona je bila anđeo...on je bio bog ona je bila sluga...ona je bila kraljica on je bio kralj...onda je došao piun i ukrao kraljicu .. na kraju je kraljica bila sretna jer je jedini koji ju je zavolio bio je jedan piun bez titule i bez plemićkog zvanja...pa se je i ona odrekla svoje krune i shvatila da nemože biti kraljica jer ne potječe iz plemenitaške obitelji te da je trebala odmah poslušati svoje sumnje i neslušati tuđu glavu nego vlastitu....na žalosti kralj je izgubio puno vremena kod veterinara i kod drugih doktora jer sve se može vratiti no izgubljeno vrijeme ne....no uvijek treba gledati lijepu stranu života...jer mi je to silver jednim spotom objasnio slikovito....no staju treba prvo očistiiti....evo sad idem pomuzti kravu...mislim da ću živjeti na selu i imati malu farmu i puno cvijeća, te štrikati umjesto da tipkam ova dosadna i nikad jasno formulirana slova...stvarno zbunjujuće...ma jasam zebra kaj ne kužite...meni sve uvijek crno bijelo nikako da svijet vidim u duginim bojama...u to ime moja najdraža

moja tajna putuje samnom no željela bi je podjeliti sa konjem i ostalim životinjicama koje su slične jedno zebrici...

evo tri svijećice gore svojim malim plamenom, cigareta dimi svojim dimom, bor svjetluca svojim sjajem, avion leti svojom putanjom....sama no nisam....elvis prisli i pjesmica koja je baš kao i moj san...

ne vidim putanju i to mi daje taj duboki mir, ne vidim dobro no imam oči...pišem slijepo...nevidim dobro u sebi no vidim ga u svemu i znam da je to moje najveće dobro. to je tajna koju sam htjela podijeliti sa nekim. ako je ta tajna dodirnula vašu dobrotu onda sam ja najbolja osoba na svijetu...ako u nikome ne vidim zlo da li znači da sam ipak slijepa...no ja želim ostati slijepa jer jedino tako mogu ostati lijepa..vi ste moje ogledalo i ja imam jedino jednu jedinu želju. moja želja je da ostanem slijepa..ogledajte se i dalje u meni i ja ću u vama jer to je najljepši dar koji mogu dobiti....ne ne idealiziram jer sve je ideal...moja tajna je mrvica dobra u cijelom svemiru ... jta mrvica dobra je smisao djevojčici koja voli plamen svijeće, dim cigarete, preslatki mali božićni bor i prekrasnu djevojčicu koja živi svoju putanju...

sretan božić i nova godina te mrvica dobra pod vašim borom od zebrice koja voli i konje i ostale životinjice...