ko je jaci dao vozačku ?

Kad san položila vozački bila san ponosna ka da san spasila državni proračun. A ko ne bi bija ponosan kad uspije u nemogućoj misiji. S obziron da niko nije virova da ja vako zamantana mogu išta držat pod kontrolon a kamoli volan, moje prolaženje ispita iz prvog puta je bilo ravno čudu. Ja san se isto čudila. Kad su mi oni iz komisije rekli da san prošla, pitala san ih da jesu li sigurni i savjetovala da malo razmislu s obziron na ijonako katastrofalno stanje na hrvackin cestama.

Poslin san cila sritna počela vozit guštajuć ka malo dite. Lipo bi upalila radijo, klimuckala glavon u ritmu muzike i vozuckala. Taj sritni period nije dugo traja jer san bila prespora pa su se iza mene stvarale duge kolone šta me isto znalo razveselit jer bi se osjećala ka Tito. Kako su u ratu svi iz kolone gledali di će i kud će Tito, tako je i moja kolona gledala u mene i čekala di ću i kud ću, a pogotovo jel' uopće oću.

Uz sporu vožnju dodatni problem je bija taj šta san naprimjer pješake puštala da priđu cestu i na pješačkon i bez pješačkog jer mi je bilo lipo kad bi mi oni onda mavali i smješkali se i ljubazno klimali. Ja san se isto smješkala i još ljubaznije odklimavala i taman bi raznježeno počela kontenplirat kako je mir u svijetu moguć i sve to, kad bi vozači iza mene počeli trubit i urlat. Da mi pas mater i čaču i sve po spisku. I sad ti stvaraj mir u svijetu.

Osim propuštanja pješaka, zaustavjala san se još i da pustin i mačke i pase i kolone mrava. Aj mačke i pasi su to brzo obavjali, međutin kad bi krenili mravi, uvik je tribalo malo duže čekat jer su spori a kolona in nepregledna, ki ona kolona iza mene.

Sljedeći problem je bilo pristrojavanje. Taman ja krenen da ću se pristrojit kad neko auto iskrsne u momen mrtvon kutu. Toga mrtvog kuta san se najviše bojala jer mi je moj instruktor vožnje non stop tupija kako najviše judi gine zato šta ne obraćaju pažnju na taj mrtvi kut. Šta bi tek bogati bilo da je živ, pobija bi po nacije.

U svakon slučaju cesta bi došla do svoga logičnog završetka, tojest do raskršća, a ja još uvik nepristrojena. I onda namisto da iden di triban, iden di moran. Čoviče, nikad doma doć. Od toga pristrojavanja san bila postala skroz rastrojena i to su bili oni rijetki momenti u momen životu kad san žalila šta nisan političar pa da se s lakoćon pristrojavan po potribi.

Onda san jednoga dana prvome susidu uspila zadnjin dilon, pri nespretnon rikvercu, sorit suhozid kojoga je još njegov pradida bija naslaga isprid kuće. Ja san poslin tvrdila da mu nisan ja sorila zid i kad mi je pokaziva misto di san udrila pravila san se da taj zid prvi put u životu vidin, ka Jaca kad jon pokažu neke ugovore šta je potpisala. Čovik mi je povirova isto ka šta je i narod povirova Jaci.

Na kraju san digla ruke od vožnje, na veliku radost svih ostalih sudijonika u prometu. I susida.
Međutin nisan se riješila trauma jer većina judi sa kojima se ponekad vozin pati od poremećaja zvanog „Ko zadnji, magarac“, pa se jurcaju po gradu ka da je puno važno oće li od Sućidra do rive doć za deset oli za trinajst minuta.

Tako se neki dan vozin sa prijatejicon novinarkon. Nismo ni krenile, ona je već beštimala na sve oko sebe šta vozu presporo. Utrkivala se sa svin autiman iza i isprid sebe dok san je ja pristravljeno molila da smanji jerbo da nisan baš neka ovisnica o adrenalinu. Ali aj ti to objasni novinaru.

Kako ona inače obrađuje crnu kroniku, posumnjala san da, u nedostatku friških vijesti, pokušava sama izazvat neku prometnu nesriću sa puno mrtvih, da bi imala o čemu pisat, ako preživi. Takvi su van novinari, ako vijesti nema, oni će je stvorit.

Poslin na kavi ona meni objašnjava kako san ja priko svake mire strašljiva, da se čovik ničega u životu ne smi bojat i da recimo u pristrojavanju na cesti ali i u životu inače triba uvik nastojat priduhitrit druge vozače ka šta je ona naprimjer bila priduhitrila jednoga iz njene firme koji je okolo priča da je on nju ka opalija. Ja zinila.

- Pa jel' te opalija?

- Nije!

- Pa šta je onda iša to okolo pričat?

- Ne znan, al' bogami san ga tako sredila da više nikad neće takve pizdarije pričat! Znaš šta san mu napravila?

- Prigazila si ga na pješačkon? – iskusno ću ja.

- Ne, nego san ga uvatila jedan dan na hodniku, unila mu se u facu sa svin mojin ženskin atributiman, sa naglaskon na dekolteju, a u dekolteju dvi čiste petice brale, i utirala ga u jednu praznu kancelariju!

- A??

- E. I onda san mu rekla „Skidaj se!“

- Molin?!

- E! „Skidaj se, majku ti tvoju!“. I još san se naslonila leđima na vrata da ne more uteć. On sta otvorenih usta, ublidija, priznojava se, govori „daj jesi li poludila koji ti je bog??“

- I onda??

- Onda san mu rekla: „Jel' ti pričaš okolo da si me opalija? Pričaš. A jesi li me opalija? Nisi. E, sad ću ja tebe lipo opalit, pa ću svima pričat okolo kako san ja tebe opalila! Samo šta ja, za razliku od tebe, neću lagat. Skidaj se rekla san ti, da te ja ne skinen!!“ Bogami se lipo bija usra. Tako san ga držala u straju još malo, pa san ga pustila, pobiga je niz hodnik ka da ga svi vrazi gone!

- Bogami, taj više neće laprdat svašta. Svaka ti čast! Majkemi, da je do mene, ja bi te proglasila ženon godine!

- Zašto?

- Kako zašto, pa sjebala si muškoga i to vrhunski!

- Jesan, jesan, ali za postat ženon godine tribala bi spizdit malo više judi.

- Jel? A koliko?

- Bar četri ipo miljuna, i to oba spola!

Izvrsna literatura!
Mogao bi bez frke zarađivat pišući kakvu kolumnu u tiražnoj tiskovini.
Hehe, kao da si mene opisao, ja sam ova glavna junakinja

ovaj tekst nije moj, jedan je u nizu koji su mi se dopali i koje nisam obradio.
nekim tekstovima dam svoju obradu čineći izmjene da mame smješak ,a neki su ful moji .
pisat kolumne ? ma, ne znam - zapraf bumo vidli rekli su slepci - nebum šekspir al hemingvej - to bi mi se već dopalo.

Dan prvi:
Prekrasno je vrijeme za ovo doba godine. Uvijek kad je vani sunce, dobijem nekakav čudesan polet i daleko mi je jednostavnije disati, gledajući ljude oko sebe kojima sunce mami smiješak na lice. Ne sluteći ništa, obavila sam svoj jutarnji ritual sređivanja i krenula na posao. I kao svakog dana, tako i tog, prvog u nizu negativnih dana, zavlačim ruku u džep i vadim ključ od poštanskog sandučića. Da se razumijemo, početak je mjeseca i sandučić obično vrvi "čestitkama". Navikla već na šokove, začudilo me što me iznutra promatrala samo jedna, duguljasta uplatnica. Već sam se poveselila kako će danas biti sretan dan, a moje veselje je trajalo sve dok nisam ugledala cifru na računu. Potrošak električne energije... mjesec studeni... XXX kuna. Samo što me nije šlag strefio jer je moja standardna paušalna uplatnica ovog mjeseca bila veća za otprilike 50%. Fino!!!

Dan drugi:
Probudila me uporna zvonjava mobitela. Poslovni partneri hitno me trebaju jer samo ja mogu riješiti sve njihove probleme. Moš' mislit... našli su budalu koju će vozati pa sad koriste priliku. A tko mi je kriv! Preskačem jutarnji ritual, oblačim se po stepeništu i jurim van, ali u prolazu automatski ubacim ključ i otvorim poštanski sandučić. Ok, nekoliko koverti i jedna, ovog puta žuta, uplatnica. Nemam vremena proučavati fino posložena slova i brojke, već ulazim u auto, a poštu bacam kraj sebe, na suvozačko sjedalo. Na jednom od semafora prema poslu, ne da meni vrag mira. Moja žuta uplatnica, koja tako mirno leži na sjedalu, preveliko je iskušenje. Sva sreća da je na semaforu bilo crveno i da sam stajala na mjestu jer bi se od šoka vjerojatno zabila u nekog. Konstatacija: akontacija plina, ovog mjeseca: veća je za 43,23%. Ole...

Dan treći:
Noćas sam imala noćne more. Sanjala sam da me progoni gigantski poštanski sandučić. Probuđena u znoju muke svoje, krenula sam na već dogovoreni sastanak. Letimičan pogled na poštu i zaključak kako sigurno mogu otvoriti sandučić jer u njemu nema ničeg osim par bezazlenih koverti. Odlučila sam se otvoriti ih dok sam se lagano šetala na sastanak i shvatila da mi je to bila jedna od lošijih životnih odluka. Naime, iako među današnjom poštom nije bilo standardnih obrazaca, ovog puta su bili lukaviji. Svoju su "papirnatu bombu" zapakirali u nevino bijelu kovertu bez oznaka. Nakon otvaranja, iz te nevino bijele koverte ispala je duguljasta uplatnica na kojoj je pisalo "Porez na tvrtku, odnosno naziv". Iskusna osoba kao što sam ja, mudro je prstima desne ruke pokrila lijevu stranu uplatnice, odnosno onaj dio na kojem se nalazi zlokobni prozorčić s uredno isprintanim brojčicama. "Kog vraga sad šalju porez na tvrtku? pa to sam platila u lipnju, kad je uredno stiglo rješenje za ovu godinu s popratnom (neizostavnom) platnicom" - pomislila sam. Manirom pravog stručnjaka koji željno iščekuje prvu brojku izvučenu na lotu koja će mu zagarantirati siguran dobitak, podigla sam prvo jedan prst, pa onda sve po redu. Sedamstopedesetšestkunaitridesetsedamlipa?!?

15 minuta kasnije
"Halo, Goga, imam jedan problem. Dajte mi provjerite uplate porez na tvrtku, molim vas". S duge strane čulo se tiho kuckanje po tastaturi. "Da? Uplata od 254,00 kune u lipnju prema njihovom službenom rješenju. Možete mi provjeriti i unatrag 2 godine?" Opet tiho kuckanje. "Aha. za 1999. uplata je bila (opet prema njihovom rješenju) 253,80 kn, a za 1998. iznosila je 238,79 kuna? Dobro, a za kog vraga oni meni sad šalju uplatnicu na sedamstopedesetšestkunaitridesetsedamlipa". Tiho čavrljanje s druge strane "Ma znam, ali nema nikakvog propratnog objašnjenja. Možete li vi provjeriti na Općini koji je to vrag?"

Još 15 minuta kasnije
Zvrrrrn... "Da? A, Goga, vi ste" S druge strane moja omiljena knjigovođa trudila se kroz smijeh objasniti o čemu se radi. Naime, uplatnica koju su poslali (bez ikakvog popratnog objašnjenja) je dug od 1996., 1997. 1998. i 1999. s tim da imaju evidentirane uplate koje sam ja uredno napravila po njihovom rješenju, no njima su pokrivali kamate koje su se nakupile zbog neplaćanja "pravog iznosa" (kojeg oni nisu napisali u rješenju), a koje iznosi dvostruko od poslanog rješenja. Pa sad, kad su podmirili kamatu, potražuju još sedamstopedesetšestkunaitridesetsedamlipa. E da, mala napomena, slične uplatnice poslali su i na davno zatvorene obrte kao i ljudima koji nikad nisu imali obrt ili firmu. Oni valjda moraju platiti porez na vlastito ime i prezime...

Dan četvrti:
Relativno miran dan, ukoliko ne spominjem četiri poslovna sastanka, cjelodnevno zvrndanje telefona, jurnjavu po gradu, i svakodnevne poslove. U pauzi između dva telefona, uspjela sam letimično pročitati novinski tekst o telefonskom računu od 22.622,61 kunu za jedno četveročlano obiteljsko kućanstvo koje je već mjesecima uzdrmano i poprilično međusobno svađalački raspoloženo zbog "ogromnih" telefonskih računa od tisuću, tri tisuće i devet tisuća kuna. Gospođa glava obitelji je ostala zapanjena kad je na traženom ispisu prebrojala 472 poziva u Surinam, uz pozive na Makao, Panamu i Kanadu. Gospođa glava obitelji tvrdi da ni ne zna gdje su te države, ali draga gospođo kao da je to bitno. Važno je da HT zna gdje su!

Dan peti:
Odlučila sam da zadovoljstvo otvaranja poštanskh sandučića prebacim na ostale članove obitelji, pa neki i oni malo uživaju. No vidi vraga, gospodin u plavom, koji je usput rečeno jedina osoba na koju moji dva i pol kilograma teški jorkširci laju i reže (ima nešto u onome da psi ne vole poštare), dočekao me sa smiješkom na licu i kovertom u ruci. Povećom. "Potpišite ovdje" - rekao je s jednakim smiješkom na licu. Jedan "škrab" na njegov listić bio je dovoljan da se on zaputi u daljnju pustolovinu hvatanja nevinih stanara (nije čovjek kriv, takav mu je posao) i da mene ostavi u nevjerici. A na koverti piše: Općinski sud u Zagrebu - Rješenje o ovrsi od 25.09.200 (usput, danas je 13.12.). Ok, da vidimo o čemu se radi... Ovrhovoditelj (možete li vi to izreći a da vam se jezik ne zaplete?): Zagrebparking d.o.o. Ovršenik: Zna se. I slijedi tekst: "Ovršenik duguje ovrhovoditelju iznos od 557,75 kn, koja je tražbina dospjela 11.12.1998., a ovršenik nije dragovoljno ispunio svoju obavezu". Ajme koji jezik... Idemo dalje. Bla-bla, dokazni materijal, truć-truć, "...predlaže se Sudu da donese rješenje da ovršeniku naredi plaćanje ovrhovoditelju iznos od 557,75 kn sa zakonskom zateznom tekućom kamatom ili će se naplata izvršiti u roku od 8 dana:

1. Plijenjenjem osobnog automobila registarske oznake... (koji, bez obzira na svoju starost, vrijedi više od 557,75 kuna)
2. Zaplijene, prijenosa i prinudne javne prodaje pokretnina i drugih vrijednosti u vlasništvu ovršenika uključujući i novac i dragocjenosti
3. Plijenjenjem plaće
4. Plijenjenjem sredstava sa žiro ili bankovnog računa br..."

Kraj citata.
Sad dolazi kvaka. Naime, na listu u prilogu popisana su sva potraživanja ovrhotvoritelja prema kojem se vidi da su uplate napravljene, no da su svejedno poslane opomene i zatražena ovrha (ljepša riječ za oduzimanje). Smirila sam živce i nazvala Zagrebparking da mi objasne o čemu se radi i njihovo objašnjenje slijedi: "Da, točno je da ste vi uplate izvršili, ali tek nakon što smo mi vama poslali opomene pa je došlo do razlike (gotovo dvostruke od stvarne kazne) koju nam niste uplatili pa smo zatražili ovrhu. No, obzirom da ste fini i pristojni i da se ne svađate, ja, imenom i prezimenom (preko telefona), odobravam vam smanjenje ovrhe na iznos od 420,00 kn". Super. Nije li lijepo znati da imamo toliko jake referente koji imaju izvršnu moć Sudova, sposobnost traženja ovrhe bez pozivanja žrtve i iznošenja njene obrane te slobodu da vam bane pred vrata s policajcem i zaplijeni bilo što u vašem vlasništvu jer ste im "dužni" novce. Kao desetogodišnji privatnik, iskreno žalim što nemam te sposobnosti pa da na isti način naplatim tisuće i tisuće dugova, jednostavnom pojavljivanjem dužniku na vratima (u pratnji policije koja me štite), maznem mu ključeve 120.000 maraka vrijednog novog Mercedesa zbog duga od tisućudvestodvadesetosamkunaipedesetšest lipa. A obzirom da je čovjek "fin, pristojan i ne svađa se" velikodušno iz auta vadim mirisni borić i vraćam mu ga kao znak njegove pristojnosti, sjedam u pravom kožom obučena sjedala i odlazim. Sreća da je petak...

Dan šesti:
Danas sam iz protesta odlučila ne otvarati sandučić. Ne, ne i ne! Briga me. Subota je i imam valjda i ja pravo na odmor. Pa makar me kroz one tri rupice zavodljivo gledaju žute, roza, plave, zelene i ine "čestitke" koje me vabe me da ih dodirnem i pogledam. Nema šanse. NEMA ŠANSE, kažem vam. Bez kutije apaurina, čaše vode i šećera, ja svoj poštanski sandučić više ne otvaram, a poštara čekam s toljagom u zasjedi pa kad vidim da osmjeh razvlači u široki osmjeh, lupam i nestajem bez traga......Znam, znam, nije čovjek kriv, no ovog puta ste vi (koji ste ovo pročitali do kraja) bili moj ispušni ventil pa zašto ne bi bio i on !

Jeste li kao djeca imali običaj zatvoriti oči i glupo vjerovati? Vjerovati primjerice da će zločesta medicinska sestra (koja vam se nezaustavljivo približava noseći gigantsku injekciju u rukama, iskrivljeni cinični osmijeh na ružnom licu i ledenu santu u okrutnom srcu) nestati samo zato što vi nju ne vidite? Ma vjerovali ste, znam ja to! Nepotrebno je dodati (ali ću ipak dodati) da ta sadistička ženetina ipak nije nestala, a ispod čvrsto sklopljenih kapaka zaprštao vam je vatromet svih zvijezda kada je u vašu stražnjicu ispraznila sadržaj štrcaljke i još to začinila kvazi-osmijehom koji vas je kao trebao utješiti. I još vam iz vene posrče par litara krvi, kao – potrebno je u svrhu vašeg zdravlja.

E, vidite, i ja sam bio dijete (mada se to na meni više ne može niti naslutiti), i to glupo dijete (to se već može i danas lako primijetiti). I meni su se više puta prikradale lager-commanderice uniformirane u plavo, i ja sam sklapao oči i vjerovao… I meni je guza bila potom bila izbušena, i meni su se smiješile iskrivljenim osmijehom i uvjeravale me kako su mi nanijele tu groznu bol zato da bi mi bilo bolje. One najgore među njima još su i izgovarale već legendarne riječi: "Vjeruj mi, ovo je mene boljelo više nego tebe!" I meni su pile krv na štrcaljku…

U međuvremenu sam odrastao (barem tjelesno), i smislio gadnu osvetu medicinskim sestrama. Želio sam ih bosti dok ne krepaju, pa sam postao liječnik. Trebalo je puno truda i trajalo je dugo, a rezultati baš i nisu zadovoljavajući. Niti mi daju da ih bodem, niti više imam volje za to. Igla mi se iskrivila, valjda… Ili tako nekako…

Djetinjstvo je nepovratno ostalo za nama, a mi se nismo opametili ni trunčicu. Barem ja nisam. A kako vidim, nije ni cijela nacija. Opet zatvaramo oči i glupo vjerujemo. Eto, sluteći nevolje, ja sam pred nekoliko dana čvrsto zatvorio oči i počeo samog sebe uvjeravati da se neminovne stvari neće dogoditi.

No, predizborna kampanja je ipak počela, žmirio ja ili ne. Dogodilo se.

I dalje pokušavam ne gledati, no povremeno proškiljim u pravcu novina ili televizora i zgrozim se. Razni nakazni likovi (liječnici u uniformama i bez njih, bivši i sadašnji oficiri i nečasni časnici, nemedicinske sestre i topla braća) paradiraju elektronskim i tiskanim medijima i mašu ljekovitim obećanjima. Neki imaju onaj grčeviti, iskrivljeni osmijeh što više podsjeća na cerek hijene, neki se grohotom smiju, neki liju krokodilske i druge umjetne suze… a svi izgovaraju one već odavno izrečene riječi: "Ovo činimo za vaše dobro! Možda vas malo boli i nije baš ugodno, ali vjerujte – nas to boli više nego vas!" Nude nam slatke riječi, a mi bismo iza tih medenih lamentacija lako ugledali isprazne fraze i laži - kada ne bismo imali sklopljene oči.

Poučit ću vas ukratko predizbornoj psihologiji medicinskih sestara. Djeco draga, one vam uopće nisu dobre tete, nego to samo glume. Jer, kada ne bi namamile dovoljno naivne i glupe djece da ih potom bodu, uštrcavaju u njih kojekakve sumnjive ljekarije, vrše masovne pokuse na cijeloj naciji i svima piju krv, ne bi imale od čega živjeti. Mi djeca bismo trebali biti pametniji i malo gledati što nam rade…

No, mi djetinjasto stisnemo oči još jače i – vjerujemo im. Pružamo im naše nezaštićene stražnjice da nas lakše nabodu, a zatim ugledamo sve zvijezde i svoga Boga i slušamo kako nam se smiju jer smo opet nasjeli na stare trikove… Niti ćemo se nakon toga osjećati zdraviji, niti ćemo ikada završiti ne-znam-ti-ja-kakve fakultete koji bi nas stavili u poziciju da malo gazdujemo bivšim našim krvnicima. Takvi fakulteti ne upisuju one koji si svlače gaće i sagibaju čelo do poda čekajući egzekuciju…

A kada sve bude gotovo, navući ćemo gaće na bolnu stražnjicu, malo ćemo se isplakati, proklinjati svoju lakovjernost. Čvrsto ćemo sami sebi obećati da sljedeći put nećemo zatvarati oči, nego ćemo sačekati da nam se okrutna schwesterica približi, pa ju razvaliti nogom u jaja i zaurlati: "'Bemtimater, ne'š ti mene više guzit'!"

No, to će, čini mi se, još dugo vremena biti samo u našoj mašti. Premladi smo mi, nedorasli situaciji, ne dosežemo još nejakom nožicom do njihovih prepona… Bit će i to jednog dana, kada se ne budemo više pravili da ne vidimo što nam se događa.

Kada budemo otvorenih očiju gledali oko sebe.

Kada odrastemo.

Jednom će u dalekoj budućnosti netko možda napisati gay povijest Dalmatinske zagore, a priča o borbi za seksualne slobode u osnovi neće biti drugačija od priče o tegobnom putu nacionalnog oslobođenja. Kroničari će se ogorčeno prisjećati onih vremena kada nisi smio reći da si peder. Kada su u policiji, vojsci i državnim službama bili zapošljavani muškarci koji preferiraju žene i obrnuto, a ako je koji bio sklon vlastitom spolu, morao je to tajiti od svijeta.

Kako su od ugnjetavanja zločinačke heteroseksualne strahovlade gay osobe morale bježati na Zapad, a njihovo se ime u obitelji otad samo šapatom spominjalo. U homoseksualnoj emigraciji u Amsterdamu ili Kopenhagenu možda već sada neki aktivist iz Runovića ili Čaporica opisuje svoje turobne uspomene na život pod straight čizmom, sanjajući dan kada će peder u domovini konačno biti svoj na svome.

Uistinu, zašto ne bismo zamislili homoseksualca iz Zagore koji u Frankfurtu mašta o spolnim slobodama u domovini, baš kao što su koje desetljeće prije njegovi zemljaci, odmah tu iza ugla, u Grillhausu Drina maštali o hrvatskoj nezavisnosti? Pa valjda je i ponosna Zagora dala nekog homoseksualaca? Morao bi biti vjerojatno neki i otamo, jer su oni naklonjeni svome spolu, statistički je dokazano, u jednakom udjelu prisutni u svim civilizacijama i kulturama.

Životinjsku homoseksualnost ipak nećemo potezati, jer bi to značilo da priznajemo da je čovjek nastao od majmuna, a nije ga, kao što u Muću vjeruju, a što je u Knjizi postanka izvanredno znanstveno objašnjeno, dragi Bog načinio od ilovače.

Homoseksualci bi, dakle, trebali biti tu negdje, u dinarskom kamenjaru, ali ja, premda sam odrastao u tome kraju, nisam ni načuo ni za jednoga zemljaka koji voli muškarce ili za zemljakinju da bi legla sa ženom. Tamo muškarac može imati momka jedino u slučaju da je alkarski vitez. Inače, jok! Homoseksualac iz Dalmatinske zagore je biće iz oblasti kriptozoologije, nešto kao himalajski snježni čovjek Jeti, američki Bigfoot, divovska hobotnica Kraken ili čudovište iz Loch Nessa. O njegovu postojanju zasad možemo samo nagađati.

No, prije neki dan, eto, i ta se prirodoslovna zagonetka najednom razriješila. Ili se barem tako na trenutak činilo. Imotskim se iz nepoznatog izvora pronio glas da se u gradu organizira gay parada. Pederi u kožnim hlačicama s ovalnim izrezima na dupetu, pričao je užasnut narod, marširat će glavnom ulicom kao limena glazba za Dan domovinske zahvalnosti, a lezbijke, sve dotad uzorne stare cure u čiju krepost nitko nije dvojio, jedna će drugoj besramno gurati jezike u usta. Homoseksualni par iz Zagvozda nasred grada će se zagrliti, gurnuti prste u uho i vedro zagangati...

Majko mila, istina je bolna,
Sviđa mi se veza istospolna,
O-o-o-oooj!

A lezbijke iz Lovreća na to će im s druge strane trga uzvratiti svojim razvratnim deseteračkim dvostihom...

Moja seka nije pala s kruške,
Voli mene više nego muške,
U-u-u-uuuj!

Tim i sličnim prizorima stanovnici ovoga ubavog gradića čitavo su jutro strašili jedni druge, a u smirivanju histerije svakako nije pomogao ni lokalni radio koji je bez provjere emitirao informaciju o svečanom mimohodu seksualnih manjina. Mirna, bogobojazna zajednica silno se uzbudila.

Stare žene su se križale, majke dozivale djecu s prozora, a muškarci su se misterioznim homoseksualcima grozili fizičkim nasiljem. Zabilježeno je tako da je u jednom kafiću jedan građanin gnjevno povikao: “Nek’ dođu, pederi, nabijem ih na ku...!” U lokalu je nakon toga nastupilo nekoliko trenutaka ledene tišine. Ipak, kako se kasnije otkrilo, vijest o gay paradi bila je lažna.

Jer, zašto bi, ako bolje promislimo, takvim osobama trebalo dolaziti u Imotski i javno se pokazivati. Ako su već homoseksualci, ne moraju biti i mazohisti. Predsjednik Iskoraka, organizacije koja je navodno trebala povesti gay populaciju imotskim ulicama, niječe da su imali suicidalnih namjera.

Njihov oprezni step out nastavit će se u nekim liberalnijim sredinama, učenje o jednakopravnosti seksualnih manjina širit će se kao MaxADSL, prvo u većim gradovima. Za imotske pedere i lezbijke, ako se dokaže da takva vrsta uopće obitava u tom okolišu, političkim rječnikom, još nije sazrelo vrijeme.

Uzavrele strasti heteroseksualne većine naposljetku je ugasio gradonačelnik Imotskog Ante Ðuzel, rekavši kako nitko od Poglavarstva nije tražio dozvolu za zloglasno okupljanje, a i da jest, teško da bi je dobio. U Imotskomu se poštuje obitelj, izjavio je, a i njemu samome “još uvijek su draže žene”. Gradonačelnikovo “još uvijek” budi nadu kako homoseksualci u Zagori možda ipak nisu sasvim izgubljeni.

Svi stanovnici šume, svi medvjedi, lisice, vukovi, divlje svinje, jazavci, zečevi, jelenovi, srne, fazani, tetrijebovi i šljuke, sastanu se jednom mjesečno na jednom proplanku, a mudra sova, jedina pismena među njima, doleti na vrh hrasta, natakne naočale, značajno se nakašlje i uzme im čitati iz novina.
“Donosimo dobre vijesti. Čak četiri nesreće u lovu dogodile su se u posljednjih nekoliko tjedana u Republici Hrvatskoj”, počne sova.

“Bravo, momci!” vikne jedan fazan oduševljeno.
Google oglasi

“Daj pet!” okrene se medo srni, a divlja svinja prodorno zazviždi.

“Pssst! Pustite je da čita”, utišava okupljene lukava lisica.

“U mjestu Lještani kod Okučana”, nastavi sova kad se graja malo umirila, “mlađi je lovac vrebao zeca u kukuruzima, a kad je nešto šušnulo, dečko je spremno potegao oružje i - pras! Krik i kletva koji su se trenutak kasnije začuli nisu bili nalik glasanju nijedne poznate četveronožne zvijeri.”

“Auuuu!” javi se ovdje vuk razdragano.

“Nekoliko metara dalje na njivi, ustrijeljen u nogu, previjao se njegov prijatelj”, zaključi sova slučaj, a proplankom se prolomi zadovoljni aplauz.

“Je li ga koknuo?” vikne divlja svinja da nadglasa pljesak.

“Nažalost, lovac je samo lakše ranjen.”

“Šteta.”

“Vrlo sličan incident zbio se poslije nekoliko dana i u Bukoviću kraj Benkovca”, krene dalje sova. “Dok su čekali zeca...”

“Opet zeko!” primijeti vuk.
“Ze-ko! Ze-ko!” uzvikne jelen, a tetrijebovi uhvate skandirati: “Mi smo ze-ki-ni, ze-ko je naš! Mi smo ze-ki-ni, ze-ko je naš!...”

Sivi zec ustane i, uočljivo dirnut, kratko se nakloni cijenjenom skupu.

“Sačma tridesetsedmogodišnjaka na nesreću je samo lakše povrijedila četiri godine starijeg lovca”, završi sova, a divlja svinja nezadovoljno opsuje.

“Više sreće drugi put!” dovikne lisica zloslutno.

“Ozbiljnije štete nije bilo ni u šumi kod mjesta Punta Križa na Cresu”, počne sova s trećim incidentom, “gdje je talijanski umirovljenik gađajući šljuke upucao suprugu.”

“To, majstore!” dobaci jelen.

“Stvar je naposljetku završila kao tek nešto žučnija bračna razmirica. ‘Mio carissimo amore’, tepao je on molećivo dok su nju ukrcavali u ambulantna kola lošinjskog doma zdravlja, a gospođa mu je stiskajući zube nježno dobacivala: ‘Stupido!... Idioti!... Figlio di puttana!’”

Trebao ju je ubit!, vikne opet divlja svinja krvožedno.

“Trebao ju je preparirat i objesit na zid dnevne sobe”, predloži šaljivdžija medo.

“To bi bio trofej!” složi se lisica.

“Šljuka bena, latinski: Scolopax rusticola, bila je uzrok lovačkog nesporazuma i prošlog tjedna u drniškom kraju”, pročita sada sova, a šljuka bena se otisne s grane i u krugu ponosno preleti skup da je svi vide.

“Ptica je iznenada prhnula iz grmlja, a tridesettrogodišnji A. M. je ispalio hitac, nakon čega su se s masline udaljene nekoliko desetaka metara pogođene srušile čak dvije osobe.”

“Dvije?!” zaprepasti se zec. “Jednim metkom je dvoje skinuo?!”

“Dok su brali masline, jednu ženu i jednog policajca”, kimne sova, a jelen ode do obližnje bukve i krene udarati rogovima u deblo veselo ponavljajući: “Joj, budale! Joj, budale!”

“Je li bilo mrtvih?”

“Nažalost, i ovaj put je sve ostalo samo na lakšem ranjavaju”, odgovori mu sova sklapajući novine.

“Pu, jebem ti život!” pljune divlja svinja ogorčeno.

“Ovog puta nije bilo smrtnog ishoda. Ipak, braćo i sestre, dragi prijatelji, nemamo razloga biti nezadovoljni”, zaključi sova. “Prema podacima Hrvatskoga lovačkog saveza u posljednjih deset godina, zbog nesretnih slučajeva u lovu, poginulo je ukupno dvadeset devet lovaca. Četrnaest njih, ili četrdeset osam posto, nastrijelio je kolega lovac.”

“To su mi najdraži”, prizna fazan vuku.

“Fatalno je završilo čak pet samoranjavanja...”

“A meni nije loše ni kad budala sam sebe udesi”, okrene se sada vuk fazanu.

“U ostalim nesrećama, imamo eksploziju nagazne mine, dva rasprsnuća neispravnog oružja, pad s traktora, pad s visoke čeke te pad u bunar tijekom radne akcije u lovištu. Napokon, tu je i jedan što se sapleo preko žice srušenog dalekovoda.”

“Auuu!” zajauče zeko užasnuto stiskajući oči.

“Ma, šta ga žališ”, obrecne se lisica. “Bolje on nego ti.”

“A možda je bio dobar čovjek.”

“Samo mrtav čovjek je dobar čovjek”, reče divlja svinja tvrdo.

“Kume, ta ti je dobra”, složi se srna.

Veliko je veselje među svim životinjama kad lovac napuni sačmom drugog lovca. Tada im popusti napetost i strah. Tek što u daljini iščezne zavijanje sirene ambulantnih kola, pod zelenim pokrovom od lišća počne neobuzdana zabava.

“Eto im sad, gadovima!” drekne zadovoljno vuk pokazujući bosanski grb.

“Poserem im se u one njihove zelene šeširiće!” doda lisica.

Kao da je Nova godina. Srne tada pjevaju, divlje svinje valjaju se od smijeha, zečevi uhvate za šapice i plešu oko panja, vjeverice razdragano vriskajući skakuću s grane na granu, a medo raspikuća cijelu šumu časti. Obijesni su jazavci jednom i uprizorili lovačku nesreću. To je bilo ludo. Jedan je puknuo šampanjskim čepom, a drugi se, tobože pogođen, dramatično uhvatio za prsi, kriknuo i skljokao na tlo trzajući nožicama.

“O, ljudi, upišat ću se!” vikao je jelen.

Koji put životinjama nije teško otići ni na sprovod lovca kojega je ustrijelio drugi lovac. Skriveni malo dalje na rubu gaja dostojanstveno slušaju posmrtno slovo predsjednika lovačkog društva i ozbiljo se ukipe kada ovaj žalosni skup pozove da minutom šutnje odaju počast dragom prijatelju. Životinje tada napuhnutih obraza zure jedne u druge i gledaju tko će prvi prasnuti. A onda zeko više ne izdrži, kroz stisnuta usta promrsi: “Mrf! Mrf!” i onda, kao na znak, svi puknu od smijeha.

Jedan kipić Gospe, što ga je u Međugorju kupio neki Talijan, zaplakao je prije nekoliko godina krvavim suzama, a drugi, nabavljen na istoj destinaciji, nedavno se počeo zagonetno znojiti mirisnim znojem. O slučaju ovih čuda posljednjih dana iscrpno je izvještavao jedan naš dnevni list, ostavljajući svoje čitatelje da sami zaključe je li Majka Božja doista na neobičan način vjernicima želi reći neš to vrlo ozbiljno, ili žena naprosto ima sjajan smisao za humor. Kako bilo, mislim da bi bilo mudro na ovome se zaustaviti. U redu je, ako mene pitate, dok plastične Bogorodice satno krvare, plaču i znoje se, ali me je malo strah i pomisliti koja bi se tjelesna tekućina sljedeća mogla izlučiti iz njih. Hvala lijepa, znamenja su i dosad prilično zbunjujuća. Eto, recite i sami, što bi uopće moglo značiti kada se neka Gospa, vjerojatno kineske proizvodnje, znoji? Krvave suze, složit ćemo se, dosta su jasan, upozoravajući simbol koji bi valjda trebao zabrinuti sve katolike, ali nemam blagog pojma što je onom Talijanu htjela poručiti Djevica koja se oznojila. Osim ako mu nije možda htjela kazati: "Luigi, smanji malo grijanje?" Svakako, korisno je da je znoj, kako kažu, mirisan. Vlasnik kipića vjerojatno nikad više neće morati kupovati osvježivac zraka u prostoriji. Kad smo na ovoj temi, palo mi je na pamet da sam zaboravio nazvati Vatikan, neki tamo komitet za čuda ili kako se već zove, da sam i \i vidio jednu vrlo zanimljivu Gospi Kćer mojih prijatelja ne odvaja se od nje. Manekenskih je proporciji može saviti ruke i noge i ima dugi plavu kos«-. Oprostite, baš mi je žena iz druge sobe viknula da mjt riječ o Djevici Mariji, nego o Barbie. Dobro, znam, sad ćete svi kaza ti da sam blasfemičan, kao što vje rojatno malo i jesam. Smjerno se ispričavam ako sam povrijedio vaše vjerske osjećaje, uistinu mi to nije bila namjera. Ono što sam svojim grubim buljenjem želio kazati je kako su neki istinski vjernici, ne misleći ništa loše, nego samo zbog svoje neukosti, ponekad u stanju oskvrnuti svoju vjeru strasnije od i jednog bezbožnika. Imate li vjernike koji se mole Gos pi Od Ivfirisnog Znoja, neprijatelji vjere zapravo su vam suvišni Dopuštam da ja u ovoj stvari nisam sasvim stručan, ali ako se Nebesa na ovako bizaran način obraćaju smrtnim ljudima, vjera baš i nije puno odmakla od čarobnjaštva. Ako je znak Božji da je iz Gospini kipa iscurio mirisni znoj, David Coperfield trebao bi biti najmanje nadbiskup. Otvori li se crkva takvim fenomenima, a ja baš i ne vidim da se jako trsi da ih zaustavi ili se makar ogradi od njih, tržište nabožnih ukrasa neslućeno će procvast Možemo samo nagađati kako će tada izgledati ona, istini za pravo, već sada dosta užasavajuća trgovačka četvrt u Međugorju. Kinezi, ne sumnjajte, samo čekaju da vam ponude Gospu s mirisom ciklame, marelice i šumskog voća. Hi sinkronizirana raspela, na primjer, gdje Spasitelj, po želji, na engleskom, francuskom, talijanskom, španjolskom ili njemačkom jeziku, spikerskim baritonom ponavlja: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" Di betlehemske jaslice, recimo, vrlo prikladne za pod božično drvce, gdje tri kralja pjevaju "Ilhu noć", blago bleji, mali Isus pruža ručice i viče "Mama", a Marija samo ganuto otvara i zatvara oči«. Mogli bi sada beskonačno nabrajati i u obijesnom ruganju izmišljati sve bezumni)! kič, ali znate što, ne možete zamisliti tako bizarnu stvar a da je netko neće doživjeti kao istinsko Božje očitovanje i pasti na koljena pred njom. Da je meni netko kazao da mu se Bogorodica ukazala dok je cijepao drva, posred jedne bukove oblice, čak i ja koji, primijetili ste možda, nisam osobito religijski senzibilan, bio bi mu ogorčeno kazao: "Pogani skote, kako se možeš tako bestidno rugati s tim!" Ali, negdje u Slavoniji je čovjek, koji je uistinu ponizan i predan katolik, možda i član crkvenog odbora, u bukovim šarama stvarno vidio Gospu. Pa su sutradan svi iz njegova sela došli da vide Gospu. Pa je preksutra pola županije mrmljalo krunice u krugu oko bukove cjepanice... Tjedan kasnije netko je već u dvorištu prodavao sendviče i osvježavajuća pića. Sličnu sudbinu lako možemo predvidjeti i talijanskoj Bogorodici iz Međugorja, koja luči mirisni znoj. Rekli smo već, pravi vjernici nehotično mogu biti blasfeimčniji od najdrsktjeg bezbožnika. Ja se, na primjer, ne bih usudio napisati humoresku o Gospi koja se znoji. Ako ništa drugo, a onda barem zbog moje pobožne gospođe, koja bi se, vjerujem, momentalno razvela od mene. Ali, eto, nekome s druge strane Jadrana Gospa se doista na njegove oči oznojila, a da on ni jednog trena nije posumnjao da mu možda treba psihijatrijska pomoć. A ni njegovi ukućani nisu to mislili Ni susjedi koji su se sjatili da vide čudo. Pa i novinski urednik bio je, lako moguće, potpuno trijezan kada je priču o tome stavio na treću stranicu, odmah do teksta o pregovorima o priključenju Europskoj Uniji⁚ Nastavak vam je vjerojatno poznat Sada će izgraditi zavjetnu kapelicu, nagrnut će turisti iz Španjolske, Portugala, Brazila i Irske, gdje god ima katolika. Neki će doći u kolicima. Neki će čak i ustati iz kolica. U Međugorju su, znate i sami, mnogi tako ostali bez invalidske penzije.

Nastavnici su čudovišta, ili su duševno rastrojene osobe ili očajnici koji se zbog nekih svojih životnih poraza osvećuju djeci. Gdje što čak imamo i slučaj da je neki od njih, obično neki što predaje matematiku, nečuveno perverzan serijski ubojica koji bi u nekoj drugoj prilici zacijelo kuhao svoje žrtve. Znate to i sami.

Takav neki prosvjetni vampir s divljim sjajem u očima zlobno se zacerekao kada je vašem jedincu zaključio nedovoljan iz biologije. On ga zbog nečega, sasvim neobjašnjivo, mrzi. Uzeo ga je na pik, objašnjavate rodbini i susjedima, a oni s razumijevanjem klimaju, jer svi su imali tih problema.

Završava školska godina, mučno je doba godine za sve koji imaju djecu u školi. Svako toliko čujete za neki stravičan primjer nastavničkog zlostavljanja. Neki luđak u Virovitici od sedmaša, pričaju, za pozitivnu ocjenu tražio da znaju sve samoglasnike. U matematičkoj gimnaziji u Splitu đaci za dvojku, već u prvom razredu, moraju nabrojati neparne brojeve do dvadeset. U Osijeku u srednjoj tehničkoj, smjer elektroinstalater, maturante pitali da pokažu utičnicu.

Poremećeni nastavnik geografije u Vodicama potpuno je nekog jednog osmaša samo zato jer ovaj nije znao pokazati Jadransko more. Kad nije išlo ispred zemljovida, kažu, odveo ga je do prozora, pokazao mu plažu s druge strane ceste i rekao: Ajde, polako, sad se koncentriraj, a dječak je gledao, i gledao, i gledao... i napokon se, siroče malo, rasplakao od muke. Zemljopisna se zvijer, kako možete i pretpostaviti, nije baš nimalo ganula njegovim suzama. Zaključio mu je trojku, unatoč tomu daje djetetu jedan jedini bod trebao za odličan uspjeh.

Poznato vam je kako neki učenici ovih dana mukotrpno skupljaju bodove za uspjeh. Predano gmižu od učionice do učionice i s poniznim osmijehom prilaze nastavnicima da im podignu ocijenu kako bi imali prosjek za vrlo dobar.
"Dobar dan, profesore, ako bi mogli", kaže, "samo kad bih kod vas imao četiri, prosjek bi mi bio iznad tri cijela pet."

To bude u srijedu. A već u petak eto ti ga opet. S lažnim brkovima od istog nastavnika traži peticu koja mu, samo ta jedna jedina, ako ikako može, nedostaje za odličan uspjeh i pohvalu nastavnog vijeća. Mladić se bori za svaku ocjenu, trudi se više nego Tuđman i Šušak zajedno kada su se trudili da u prirodne i povijesne granice hrvatske države uguraju Bugojno, Travnik i Fojnicu. Svakog nastavnika, ako je čovjek, a osobito ako je roditelj, mora ganuti njegova ambicija.

No, nastavnici, kako znamo, nemaju puno ljudskih osobina. Evo, i sam sam svjedok toga. Mali od mog susjeda je u poljoprivrednoj školi u Kaštelima, kod nekog Skračića, dobio nedovoljan u pismenom ispitu i vjerojatno će morati na popravni samo zato jer je na pitanje o osobinama stajskog gnojiva napisao: "crvene boje, okruglo, vrlo hranjivo, okus sličan breskvi".

Ponudio sam susjedu pomoć ako se namjerava osvetiti nastavniku pa smo se dogovorili da, možda već ovaj tjedan, idući najkasnije, Skračiću zapalimo auto. Za početak. Samo za opomenu. Dalje ćemo vidjeti što ćemo.

Koji put morate tako. Tiraniji nastavnika, ako već ne ide umiljavanjem ili potkupljivanjem, kada iscrpite sve metode, morate se suprotstaviti nasiljem. Jedne su se novine tako ovaj tjedan zgražale da je Tomislav Merčep telefonski prijetio profesorici ekonomske škole, nekoj Meliti Rolich, ako njegovu sinu ne zaključi pozitivnu ocjenu iz knjigovodstvenog bilanciranja. Lako mogu zamisliti njihov razgovor...

MERČEP: Dobar dan, Tomislav Merčep je, gospođu Rolich bih trebao.
ROLICH: Pri telefonu, izvolite.
MERČEP: Gospođo, zovem vas zbog sina, Krešimir Merčep, sjećate se, vi mu predajete knjigovodstvo i bilanciranje...
ROLICH: Da, kako da ne. Vidite, gospodine Merčep, vaš mali je zbilja...
MERČEP: Sve znam što ćete mi reći, gospodo Rolich. Htio sam vam samo kazati da ne razbijate glavu zbog toga.
ROLICH: Lijepo od vas da ste...
MERČEP: Ponavljam, nemojte razbijati glavu, gospodo Rolich. Tomislav Merčep će vam je razbiti.

Profesorica Melita Rolich je nakon ovoga usplahireno zvala policiju, a državno je odvjetništvo podnijelo krivičnu prijavu protiv Merčepa. Ali, zašto? U čemu je stvar? Pod jedan, otkad je to običaj da policija, pravosuđe da i ne spominjemo, nešto radi kad Tomislav Merčep nekome prijeti smrću? Pod dva, Tomislav Merčep bio je ustvari neobično blag prema ženi. Mogao je profesoricu Rolich besplatno priključiti na niskonaponsku mrežu. Koješta od onih ljupkih metoda, s kojima je Merčep s kolegama znatiželjno eksperimentirao u Pakracu prije desetak godina i za stoje napokon odlikovan od predsjednika države, mogla je doživjeti profesorica knjigovodstva. A nije.

Tomislav Merčep, sviđalo se to vama ili ne, se jako popravio. Tomica je duša od čovjeka kakav je bio. Napokon, možemo se pitati i o motivima profesorice Rolich, zašto se ona zainatila da malom Merčepu ne da dva. Kakav je to uopće predmet knjigovodstveno bilanciranje? Što će nekome u srednjoj ekonomskoj knjigovodstveno bilanciranje? Hoće li to đacima u životu trebati? Neće.

Školski programi i inače su, poznaje, puni takvih ludorija s kojima se djeca bespotrebno mrcvare. Ne možeš, na primjer, završiti za konobara ako ne znaš da se juha lijeva u duboki tanjur. U tekstilnim školama uče se šivati, u jezičnim gimnazijama tupe s jezicima, a čitavu jednu školsku godinu budući zidari slušaju, o čemu, molim vas lijepo o betonu?!

Gradivo se besmisleno gomila obično samo da se zadovolji sadizam prosvjetnih radnika. Ponize ih usput malim plaćama, prepolove im naknadu za prijevoz i topli obrok pa onda oni za osvetu po petnaest godina drže nekog jadnog dječaka u osnovnoj školi i naposljetku ga samo od straha puste da završi, jer je ovaj već tako stasao da ih može istući.

Što u takvim prilikama može napraviti roditelj, nego otići pred školu i tamo na parkiralištu ošamariti glupaču koja neljudski mrzi njegovo dijete. Zgodno je u ovome da su nastavnici u većini žene, tako da stvar obično završi nokautom u prvoj rundi.

Pa i s muškarcima nije osobit problem, jer se uglavnom radi o nekim sušičavim fizionomijama, koje lako oborite precizno plasiranim direktom u pleksus. Nevolja je tek ako vam sin ili kći ima nedovoljan iz tjelesnog odgoja, kojega najčešće predaju neki grmalji. Ako se već morate suočiti s takvim nekim mazgovom u trenerci, sa zviždaljkom oko vrata, možda ne bi bilo naodmet da povedete još trojicu-četvoricu sa sobom i da mu ne prilazite s prednje strane.

svijet malog princa je upravo sagrađen da bi jedan matematičar idalje brojao svoje zvijezdice...no ruža i ovčica su bile njegov spas...kaj drugo reći osim da je bitno očima nevidljivo i da se srcem najdalje vidi....rekla ljisica...

Otkrio sam u sobi nešto čudno, shvatio sam da mi je glupost lijepa. I to baš lijepa, u klasičnom, estetskom smislu. Bez zajebancije, ponekad, kad netko nešto slaboumno izvali, ja pomislim kako je to divno. Ispuni me oduševljenje kao da sam vidio prekrasnu sliku, pročitao izvanrednu priču ili čuo savršenu pjesmu.

Nisam siguran da bih to znao objasniti. Možda je stvar u neočekivanosti, jer glupost te uvijek bar malo zatekne. Pamet je ordinarna i predvidljiva. Vi možete pretpostaviti što će bistar čovjek kazati ili napraviti, jer se sva njegova razmišljanja i postupci zapravo daju objasniti s vrlo ograničenim brojem jednostavnih logičkih zakona. A kod blesavoga nema pravila. Kod njega kad pritisneš prekidač za svjetlo, otvori se voda nad sudoperom. Razmakneš zavjese, uključi se radio.

U glavi glupana negdje je nešto krivo spojeno, a ne možeš dokučiti gdje ni što. Pa i da dokučiš kako jedna budala funkcionira, to znanje baš ti nimalo neće pomoći kad sretneš drugu, jer su budale sve različito budalaste. Dok su pametni ljudi dosadno jednaki jedan drugome, glupi su svaki na svoj način glupi, na svijetu nema dva jednaka glupana.

I to mi je lijepo, glupost će me sada još samo rijetko iznervirati, svakim danom sve sam dobrohotniji prema njoj, jer sam shvatio koliko je osobita. Uzmite, na primjer, ono kada je Jadranka Kosor u predizbornoj kampanji rekla da ne bi prijavila policiji Antu Gotovinu jer ga zacijelo ne bi prepoznala. Nešto tako bedasto, priznajte, niste očekivali da će reći. Predsjednička kandidatkinja bubnula je i ostala živa i vas je to možda ozlovoljilo. A mene je ushitilo.

Zatekla me je nevina imbecilnost Kosoričine izjave? i ja sam znao da je to poseban, jedinstven trenutak. On je pripadao samo njoj, gotovo sam joj zavidio na njemu. U politici inače ima užasavajuće puno gluposti, možda više nego i u jednoj drugoj ljudskoj djelatnosti i u tome je, ako mene pitate, sva njena uzbudljivost.

Mene moć i vlast ne impresioniraju, pa i na novac sam ravnodušan, imam upravo jedan jedini razlog zašto ne preskačem prvih deset stranica novina. Veseli me čitati ludosti naših zastupnika, ministara i sudaca, policajaca i državnih odvjetnika, inspektora, pučkih pravobranitelja i vijećnika u tijelima lokalne samouprave. A dogodi se tako s vremena na vrijeme neka prilika u kojoj se svi oni, učini ti se, kao natječu tko će ispasti veći kreten. Čitava se politička kasta, rekao bih, uroti protiv zdravog razuma.

Prekrasan se primjer toga događa u Splitu unatrag nekoliko mjeseci, sve otkad se netko u medijima nije osmjelio primijetiti da je preko puta bolnice na Firulama, znatnim dijelom nezakonito, podignuta jedna nakazna zgrada. To čudovište, a zovu ga Lazarica, diže se besmisleno iz pločnika na nekih dvadesetak metara, strši u okolišu kao tupi i nezgrapni grmalj ponavljač u razredu prvašića. Graditeljski stil zreli idiotizam. Trebala je to, kažu, biti elitna zgrada, s luksuznim stanovima za dobrostojeće, no zahvaljujući gramzivosti investitora ispalo je kao da su psihijatrijski odjel Firula prebacili s druge strane ceste i pritom još velikodušno pustili luđake da oni sami, po svom ćeifu, naprave kako im je najljepše.

Kad dođete pred tu Lazaricu, ne morate imati dva semestra arhitekture da biste shvatili da je tu nešto pogrešno. Dijete će to vidjeti. Priroda se buni protiv nje. Lastavice valjda od sramote neće graditi gnijezda pod balkonima te strašne kuće. Kako je građevinski inspektor dopustio da se ona takva sagradi, nejasno je. Mora da je taj bio neki iz Saveza slijepih Splitsko-dalmatinske županije. Kako bilo, Lazarica je tu i ne da se. Prkosi svojom ružnoćom, a koliko nam se javni ukus u stvarima stanovanja srozao, lako bi se moglo dogoditi i da ostane.

Za pravo reći, Lazarica ima dobre šanse da ostane, čak i unatoč tomu što investitor sam priznaje da za cijela tri kata nema papire, jer je politička elita grada svim srcem stala uz nju. Čuli ste možda prije mjesec dana da je splitsko Gradsko vijeće, na osnovi nekakvog "autentičnog tumačenja projekta", pravne smicalice koja vjerojatno njima samima nije bila sasvim jasna, glasalo protiv njezina rušenja. Tih dana u gradu sam se na jednoj kavi slučajno zatekao s jednim vijećnikom koji je digao ruku za to, s čovjekom, mislio sam, razumnim i poštenim.

"Ali, znaš, autentično tumačenje...", počeo mi je objašnjavati.
"Slušaj, da se ne lažemo", prekinuo sam ga, "autentično tumačenje je kurac od ovce".
A on je zastao i pogledao me i znao sam da misli isto i, učinilo mi se, kao da se malo zasramio.

Koji dan poslije nadležno se ministarstvo o njihovu "autentičnom tumačenju" izjasnilo tek neznatno pristojnijim rječnikom od moga i Lazarica se konačno počela rušiti. No, opet, ne zadugo. Općinski sud, isti koji je donio odluku da se ruši, ovaj tjedan je donio novu, da strojevi za rušenje stanu. Zamoljen da javnosti objasni to šaljivo proturječje, predsjednik suda je zagladio ćelu i promucao nešto o nekom papiru iz Zagreba, za koji su oni, doduše, znali da postoji, kao što su svi znali za njega, ali da im nije došao na vrijeme, znamo i sami kakve su poštanske usluge u ovoj zemlji.

Ponovno kažem, nekoga bi ovakva izjava skupo plaćenog državnog činovnika iznervirala, a meni je prekrasna. Prekrasno mi je kako je u politici ponekad prihvatljivo pa i poželjno ponašati se kao debil. Gledate ljude u ozbiljnim godinama, u dobrim odijelima, voze solidna auta, skućili su se, a onda zinu i blebnu nešto tako idiotski da se začudiš kako su uopće završili osmoljetku.

Netko je, na primjer, gradonačelnik, a na trenutke se učini da nije u stanju iz tri pokušaja kapom pogoditi glavu. Krene ti lagati, a ti ga zaprepašteno gledaš, nije ti jasno. l);i tvoje sedmogodišnje dijete počne tako jadno i neuvjerljivo muljati, prekinuo bi ga i zamolio da izmisli nešto u čemu će bili malo više poštivanja, tvoje inteligencije. To da je netko došao do pred penziju i, štoviše, uspeo se visoko na društvenoj ljestvici, a da nisu provalili da je budala, upravo mi je čarobno.

Naravno, ja znam da to nije autentična glupost, glupani su, rekli smo već, svaki za sebe, prava je blesavost potpuno unikatna, dva nevina kretena, svaki sa, svojim jedinstvenim krivim spojem u lubanji, samo bi slučajno mogla doći do istog pogrešnog zaključka. Glupani se međusobno ne mogu dogovoriti, nemoguće je da bi se oni urotili.

Kada, dakle, velik dio splitske političke elite zdušno brani od rušenja jednu nakaznu zgradu i njezina investitora, vi znate da je njihova glupost samo glumljena. Oni su imbecili simulanti, ali meni to, da budem iskren, ništa ne smeta, jer su dobri u tome. Tako su uvjerljivi u svojim ulogama da nikad ne bih rekao da su upravo pametni ljudi. Možda tek na trenutak, kada se, kao onaj vijećnik, zasrame, nazreš iskru inteligencije u njima i bude ti gotovo žao zbog toga. Uistinu, zabavnije mi ih je gledati kada se ponašaju kao maloumni lakrdijaši. HVO, sad će za koji dan ponovno lokalni izbori i ja još ne znam za koga ću glasati. Jedino što vam zasad pouzdano mogu reći jest da će to biti neke budale.

kad bolje razmislim zanimljiviji si kad ne misliš ono kad si budala...sretan ti dan rođenja kad si počel misliti....glup gluplji najgluplji ... posljednji si u čistilištu

Staljin igrao Tetris pa sagradio Berlinski zid

Kolumna potaknuta gamerski negativnom reportažom emisije Provjereno sa Nove TV, ali i brojnim drugim izjavama "stručnjaka" koji govore kako su video igre krive za mnoga zla ovoga svijeta. Čitajte dalje...

Sjedim danas u kafiću i čujem najavu na Novoj TV o šokantnom eksperimentu o utjecaju video igara na mozak njihove novinarke. Iako je to samo najava i ne znam što će točno biti u prilogu, sa 95%-tnom sigurnošću mogu reći da će vjerojatno doći do zaključka kako su video igre loše i da neka velika opasnost prijeti cijelom svijetu zbog igara. Ispričavam se ako moj zaključak nije točan. (i da, bio sam u pravu).

Video igre su postale žrtveno janje za sve probleme današnjeg društva. Mediji su posebno zaslužni za takvu sliku zbog jednostranog prikazivanja činjenica o igrama. Nije važno što je prodano 21.5 milijuna primjeraka igre GTA San Andreas i što je još bezbroj drugih igrača nabavilo piratske kopije igre. Važno je da je kod psihopata koji je pobio 5 ljudi pronađena kopija te igre. Usput su zaboravili napomenuti da je imao obiteljske probleme i da je bio zlostavljan. Naravno, svi su se raspisali kako je izdavač igre Take-Two Interactive kriv zbog toga, a nije recimo onaj tko je maloljetniku prodao vatreno oružje. Kako to da je od tolikog broja ljudi koji su odigrali tu igru samo malen broj njih, a gotovo svi su imali psihičkih problema, počinio zločin.

Pjesme Sergeja Jesenjina izazvale su val samoubojstava i nitko ne vidi problem u tome da to postane gradivo za srednje škole. Knjiga Zločin i Kazna opisuje dvostruko ubojstvo sjekirom i onda dalje govori o razlozima zašto je ono počinjeno. To ne bi trebalo poticati nasilje, ali kad u nekoj igri ubijete pet bezimenih vojnika koji imaju isto lice i za koje ne znamo baš ništa (socijalni status, bračni status, itd.), to ipak potiče nasilje.

Priznajem da igre nasilje prikazuju vizualno i da to može imati utjecaja, ali igra nam servira izgled žrtve, što recimo kod glazbe ili knjiga nije slučaj i gdje mi moramo zamisliti izgled likova. Što ako netko tko se nalazi u situaciji sličnoj onoj iz kakve nasilne knjige ili glazbe likove zamisli kao one koji su mu nanesli nepravdu i bijes usmjeri na njih? Bijes u igri je usmjeren na lik onoga koga vidimo ispred sebe i rijetko kad imamo priliku pomisliti da je to netko drugi.

Istraživanje provedeno od strane američke Tajne Službe (Secret Service, ljudi u crnom što prate Busha) pokazalo je da je samo 12% onih upletenih u pucnjave po školama igralo video igre, dok je 24% njih čitalo nasilne knjige i 27% gledalo nasilne filmove.

Igre se nadalje optužuje da prikazuju seksualne sadržaje i pitaju se kakav to utjecaj ima na djecu. Kao prvo, seksualni sadržaji u igrama su vrlo rijetki i najćešće se samo daje natuknica koja upućuje na njih, dok recimo jedne domaće dnevne novine na zadnjoj strani imaju golu ženu i dijete od tri godine može bez problema kupiti te novine i nikog nije briga. Kakvu sliku o svijetu mladim ljudima daju naslovnice na novinama poput "Paris Hilton u zatvoru" ili "Britney opet nadrogirana"? Daje sliku da ako želiš biti netko i nešto moraš se zarazit svim mogućim spolno prenosivim bolestima i po mogućnosti probat bar pet vrsta droge. Naravno, mladi su pametniji od onih idiota koji pišu te gluposti pa ih i onako ne slušaju. Samo da napomenem, vijesti poput "Znanstvenici na pragu otkrića lijeka za Alzheimerovu bolest" dobiju pet rečenica.

Onda čujem komentar: "Pa dal' se ne bi trebalo kontrolirat kome se te igre prodaju?" E pa da roditelji malo obrate pažnju na pakiranje igre, vidjeli bi da na pakiranju stoji ikona 18+ sa opisom "Extreme violence - jako nasilje" (ikona ovisi od igre do igre). To bi inače trebalo značit da je igra namijenjena onima starijim od 18. Dok mediji samo tupe o negativnim stranama igara (primjer: Sanja Talk Show gdje su doveli pet ljudi da govore o lošim stranama igara i jednog o dobrim), igre imaju i puno pozitivnih strana.

First Person Shooter igre (pucačine s pogledom iz prvog lica) od nas zahtjevaju da naučimo hrpu kombinacija tipaka. Uče nas kako na brzinu analizirati više ikona na ekranu i pritom paziti na veći broj neprijatelja. Tu je i dakako snalaženje u prostoru bez kojega ne bi daleko dospjeli. Strateške igre (Command & Conquer serijal na primjer) zahtjevaju od igrača da u isto vrijeme koordinira poveći broj jedinica na više bojnih polja i pritom pazi na ekonomsko stanje svoje vojske (bez novaca nema oružja) i pobijedi utrku u naoružavanju oružjem za masovno uništenje i još spriječi neprijateljsku vojsku da izgradi svoje oružje. I to često ne protiv jedne vojske, nego protiv više njih. Ako je u igri saveznička vojska, nekada je potrebno pomoći i njima što zahtjeva veću potrošnju vlastitih resursa.

Povijesne strategije od velike su pomoći kod učenja povijesti jer kad tri sata provedete u opsadi nekog srenjovijekovnog grada puno je lakše razumijeti zašto su se Turci toliko mučili sa opsadama. Učenje nije više suhoparno štrebanje činjenica, već je nadopuna onoga što ste prošli kroz bezbrojne sate igre. Da i ne govorim o tome kako iz prve ruke možete iskusiti prednosti i nedostatke suprostavljenih vojski. Sad će neko reći: "Ma to nije realistično!" - Ma nemoj, za takve igre ljudi koji su ih radili izvukli su hrpu arhiva i zapisa, ispitivali veterane i odlazili na mjesta bitaka da što zornije prikažu stanje kakvo je bilo.

Igre poput Sid Meier's Railroads-a vas uče o konceptu ponude i potražnje, vođenja vaše firme na vrh i preuzimanja neke druge firme otkupom njihovih dionica. SimCity od vas traži da izgradite grad, organizirate promet u njemu i reagirate u slučaju prirodnih katastrofa. Da bi igrač postao uspješan u nekoj trkaćoj igri mora na brzinu analizirati podatke na ekranu (brzina, vrijeme, krug, karta) i pri tome paziti na cestu i protivničke vozače. Često morate procijeniti namjere drugih vozača i brzo reagirati na neočekivane događaje. Usput naučite nešto autima i vožnji.

Tu su dakako igre poput GTA serijala u kojima morate cijeli grad naučiti napamet. Većina gamera u glavi ima bar pet gradova (virtualnih ali jednako zahtjevnih). Uz to, nakon bar pet tisuća skokova autom s litice/zgrade/ovog/onog princip kosog hica je lako za shvatiti.

Stvar je u tome što gameri znaju puno više činjenica o svijetu u kojem se nalaze od onih koji nisu gameri i bave se samo jednim područjem. Ne morate biti vojni pilot da na slikama znate razliku između MiG-a 21, 35, Raptora (F-22) i B52 bombardera. Pitajte nekog ne-gamera da vam spoji imena prije navedenih aviona i njihovih slika pa gledajte reakciju. Znaju li pripada li UH-60 helikopter francuskoj, američkoj ili sovjetskoj vojsci i po čemu je poznat?* Da i ne spominjem što se sve može naučiti o računalima dok se pokušava moddirati igru, napraviti neki fansite ili video. Ja sam recimo naučio HTML (tečaj inače košta oko 1000kn) i PHP besplatno. Sve to pokušavajući napraviti što bolji web portal (evo, nije da se reklamiram al ajde Game Apollo i Game MediaHR - još u izradi).

Kada bi se mediji potrudili prikazati i dobre strane igara, roditelji bi možda djeci znali odabrati primjerene sadržaje koji bi im mogli olakšati učenje i učiniti ga zabavnijim. Igre su tu za zabavu i učenje, ne da vam odgajaju djecu jer ste preumorni da bi provodili vrijeme s njima. Djeci najprije treba usaditi osjećaj dobroga i lošega i neće biti problema. Igra to ne može učiniti umjesto roditelja, a kad onda netko pobije 20 ljudi video igre su krive... "Staljin igrao Tetris pa sagradio Berlinski zid" - možda netko i ovo izmisli. Nisu važne sve činjenice, poput ove da se Tetris i Staljin vremenski ne poklapaju. Važno je da su igre krive za sve.

*UH-60 Black Hawk (Crni Jastreb) je američki vojni helikopter najpoznatiji po filmu Pad crnog jastreba zasnovanom na stvarnom događaju tijekom američke mirovne misije u Somaliji 3. i 4. listopada 1993. g. u kojoj su srušena 2 crna jastreba iznad somalijskog glavnog grada Mogadishua.

** Članak je pisan tako da svi razumiju, posebno novinari koji vole radit jednostrane reportaže i članke. Inače, da bi neko istraživanje bilo ispravno, treba se provesti na više ljudi, a ne na jednoj osobi. Isto tako, istraživanje mora biti neutralno, ne smije se raditi s ciljem da se dobije željeni rezultat (epileptični napadaj), već se treba provesti s ciljem da se utvrdi pravo stanje. Potražite rezultate istraživanja koja su proveli pravi znanstvenici pa onda utvrđujte jesu li igre štetne ili ne.

Emocije kontriraju razumu i po nekim definicijama predstavljaju 'falinke' misaonog procesa, ali opet da li 'falinke' u misaonom procesu, kolektivno zvane emocije, predstavljaju nešto ružno per se?

No, danas zarad koristi i "boljeg života" svi radije uključe racio, a zanemare emocije. Zamislite kako bi ovaj život i svijet bio dosadan kada ne bi bilo ovih "falinki", kada bi svako umio da uključi svoj racio i to u nekom odsutnom momentu kada mu na pamet padaju neke ideje da slika, komponuje, piše ali i da se zaljubi. Razum ne protresa do srži, ne podiže adrenalin, zbog njega ne maštamo, ne 'letimo', ne osjećamo da možemo sve što želimo. Naime, razum je jedan ozbiljan gospodin, strogih crta lica sa naočarama uvijek na vrhu nosa, gustim brkovima i uvijek jednom obrvom podignutom ka gore.

Nadgleda.

Ne dopušta da kršimo pravila, da djelujemo ishitreno, da se previše zanesemo i odlutamo od onoga što nabusiti i strogi razum nalaže!
A emocije? Emocije su kao mali, skakutavi, nestašni čovječuljci zbog kojih plačemo, smijemo se, vičemo, pravimo budale od sebe, zapravo zbog tih malih čovječuljaka se uistinu osjećamo živima. Strogi razum ne želi da se smijemo kada za to ne postoji valjan razlog jer on zahtijeva razloge.

Strogi razum ne dopušta da odemo na drugi kraj svijeta samo da bismo poljubili osobu koju volimo. On to pretvara u brojke i ekonomske računice i vidi kao bespotrebno trošenje vremena i novaca. Razumu nije jasno zašto plačemo od sreće kada vidimo svoje prijatelje da su dobili ono što dugo priželjkuju i da su sretni, razum je egocentrik i materijalista i nije ga briga za osjećanja.

I prastara je ta borba između razuma i emocija i pokušaja da se nekako to dvoje izbalansira, ali čini mi se da pri tom nezahvalnom balansiranju nekako uvijek odemo više na stranu razuma, s objašnjenjem ili pak opravdanjem da je to zarad nekih objektivnih stvari.

Danas, u kapitalističkom i materijalističkom društvu kakvom težimo, sramotno je reći javno da ste zaljubljeni u osobu koju nikada niste vidjeli, ali ste je itekako upoznali. Sramotno je reći da idete slijediti svoj san i da ćete upisati neki neprofitabilni fakultet, a ne pravo ili ekonomiju kao svi „normalni ljudi“. Nepristojni ste ako se nasmijete naglas ili poljubite djevojku na ulici u naletu jakih emocija i ljubavi. Sramotno je osjećati jer morate preživjeti i nemate vremena za gluposti, a emocije važe za gluposti. I to kakve!

Emocije su za neozbiljne i neodgovorne ljude koji se brzo okarakterišu kao sanjari i besposličari, nepraktični su i ne uklapaju se u realan svijet i takvih se treba kloniti. Neki se toliko panično plaše emocija da bi najviše voljeli da su ih odmah po rođenju cijepili protiv te opake zarazne bolesti. Živimo jako brzo i nemamo vremena prepuštati se slabašnim emocijama koje nas potpuno obuzmu i upravljaju našim životima u neslućenim pravcima jer se može desiti strašna stvar, a to je da nas neko u medjuvremenu prešiša ako stanemo samo na trenutak i izađemo iz uloge robota koji besprijekorno funcioniše i obavlja život. Nakon što smo svakodnevno bombardovani ovakvim pričama, odlučimo da potisnemo emocije, da nas ne bi stigmatizirali kao građane nižeg reda, i naučimo kako se život obavlja bez pitanja šta ja zaista želim i osjećam.

Godine učine to da emocije onako iracionalne i nefunkcionalne za ovosvjetske prilike, intenzivne, nepredvidljive, iskričave ustupaju mjesto gospodinu Razumu, sa alibijem
da nas one samo nazaduju dok razum postiže neke "velike", bitne, konkretne stvari.

Žene su, još kroz povijest, bile prikazane kao one koje su podložne "slabašnim" emocijama, a muškarci su upotpunosti racionalna bića- zato oni mogu biti predsjednici država. Zato oni mogu biti šta god požele jer su oni Razum!
Ljudi sa iskustvom su spremni uvijek stati u odbranu razuma. Reci će vam da životno iskustvo zna tako jako išamarati i pokazati da se od emocija ne hrani, ne oblači, ne putuje i onda se ta piramida vrijednosti izokrene, počnemo 'voditi neke druge ratove' i postane nam samo važno da imamo nekoga, po svim strogim racionalnim kriterijima 'pogodnog' i odgovarajućeg s kim ćemo podijeliti račun za struju, ko će nas pratiti kada budemo kupovati novu sofu za dnevni boravak ili noćni stolić. Onda smo samo majke, očevi, predsjednici kućnih savjeta, partneri, profesori. Vremenom, naprosto postanemo izvršioci životnih uloga i zadaća, sa već razvijenim visokosofisticiranim mehanizmom odbrane od emocija.



I kao tako je najbolje. I kao tada smo sretni...

Nećemo više uvoziti pastire i samaraše – te poslove radit će nezaposleni Hrvati

Premijerka je najavila preispitivanje sustava radnih dozvola za strance, a potkrijepila je to i primjerom iz zahtjeva za izdavanje novih dozvola.

'Na sjednicu užeg kabineta došao je zahtjev za 811 radnih dozvola za novo zapošljavanje, ali sam ga odbila', rekla je Kosor navodeći kao primjer da je među novim zahtjevima bio i onaj za 70 novih dozvola za pomoćnog stočara, ratara, pastira i samaraša.
A podaci HZZ-a pokazuju da trenutačno ima 75 tisuća nezaposlenih osoba koje bi se u ovom trenutku mogle zaposliti na tim poslovima, istaknula je Kosor.

'To je podatak koji govori da nešto treba napraviti. Moramo jasno ustanoviti o čemu se radi, jer mi se čini da svatko tko je nezaposlen, a kvalifikacijama udovoljava radnom mjestu za koje postoji interes kod poslodavaca, mora biti zainteresiran za posao', naglasila je.

Postoje, dodaje, i zahtjevi za dozvole za zapošljavanje podešivača stroja za hladno kovanje vijaka i slično.
Moramo pronaći način stimulirati ljude da rade, jer na ovim se primjerima vidi da nešto nije u redu. Moramo pronaći uzroke zašto tražimo uvoz radne snage, a istovremeno su ljudi dugotrajno na Zavodu za zapošljavanje, kazala je Kosor i najavila preispitivanje cijelog sustava.

'Tražit ćemo reviziju svih zahtjeva za izdavanjem radnih dozvola, ali i točno utvrditi koliko ljudi na Zavodu trenutačno udovoljava većini ovih zahtjeva', kazala je Kosor.
http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/necemo-vise-uvoziti-pastire-i-samarase-te-poslove-radit-ce-nezaposleni-hrvati.html

blago nama - iz cipela nas vode u opanke opančari koji su cipele obukli prije koju godinu.

pronađi razlike ( ima ih 5 )

kad je jacin mali bio na maturalcu